Silmarillion

Silmarillion J.R.R. Tolkiena prvi je put objavljen 1977. godine, četiri godine nakon autorove smrti. Zahtjevan i dugotrajan urednički posao oko sređivanja očeve dokumentacije obavio je Christopher Tolkien.
Pravi Silmarillion zapravo je samo središnji dio ove knjige u kojem je Tolkien ispričao pripovijest o tri Silmarilla, dragulja koja je izradio Fëanor, najdarovitiji od svih vilenjaka. Po predanju, prvi je Gospodar tame, Morgoth, ugrabio Silmarille i ugradio ih u svoju krunu, nakon čega su vilenjaci pošli u rat protiv sila zla ne bi li povratili svete im dragulje. Čitatelji Gospodara prstenova prepoznat će neka od zbivanja, a kao junaci u ovoj priči pojavljuju se i neki dobro znani vilenjaci.
Tolkien je, međutim, želio da se u knjigu uvrste još četiri kraća djela, od kojih se dva odnose na legende o samom početku postanka svijeta; to su Glazba Ainura i Kazivanje o Valaru pisane u stilu drevnih epova. Na preostala dva spisa, napisana u formi povijesnih tekstova (Pad Numenora i O prstenu moći i Trećem dobu), izravno se nadovezuju događaji opisani u Gospodaru prstenova.
Silmarillion je nastajao u razdoblju od gotovo pedeset godina, uz bezbrojne izmjene, neprestane dorade i pregršt različitih inačica istih događaja, pa je stoga razumljivo što nema konzistentnu strukturu romana kao druga zaokružena Tolkienova djela, no ipak pruža neprocjenjivo vrijedan uvid u povijest Međuzemlja i cjelokupnu mitologiju Tolkienova svijeta prije Gospodara Prstenova.
U hrvatskom prijevodu Tajane Pavičević i uz ilustraciju Igora Kordeja, Silmarillion će svim štovateljima Tolkienove baštine bar na trenutak vratiti dašak Trećega doba.